Noćni uspon na Hranisavu – decembar 1981.

Hranisava – decembar 1981. Šest planinara kod zaleđenog skloništa.

Ruta: Šavnici – Podgradina – Stanari – Sitnik – Hranisava

Decembar 1981. godine. Krenuli smo starom planinarskom rutom preko Šavnika, Podgradine i Stanara. Na Sitniku smo svratili na kafu, kratko predahnuli, a onda nastavili prema Hranisavi.

Noć nas je dočekala na usponu. Počeli su jak vjetar i gusta magla. Nije se vidjelo gotovo ništa, a hladnoća je stezala sve jače. Išli smo pognuti da nas udari vjetra ne obore. Hvatali smo se za kleke i tako, korak po korak, napredovali preko zaleđenog terena.

Nije bilo govora o povratku. Iza nas su bili led, mrak i vjetar, a pred nama samo pravac prema vrhu. Razmišljali smo jedino o zaleđenom skloništu na Hranisavi i pitali se ima li gore drva. U takvim trenucima čovjek ne misli ni na umor ni na kilometre — misli samo na sljedeći siguran korak.

Planina je te noći pokazala koliko brzo može promijeniti lice. Put koji je danju poznat i pregledan u magli postaje potpuno drugačiji. Vjetar briše tragove, hladnoća oduzima snagu, a svaki oslonac za kleku znači sigurnost.

Ipak, nastavili smo prema Hranisavi. Nosila nas je upornost i ona planinarska misao: samo gore, do skloništa.

Ostalo je sjećanje na jednu surovu zimsku noć iz decembra 1981. godine — na vjetar, maglu, led i kleke za koje smo se držali da ostanemo na nogama.

Eldin Planinar